23.2.2011, Peacefare, Is Belgrade really looking for Mladic?

Peacefare.net, 23.2.2011

My colleagues at the Center for Euro-Atlantic Studies in Belgrade are having a hard time getting their statement on the occasion of the visit of the Chief Prosecutor of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia published in Belgrade (for more background on the cases mentioned here, see here). So here it is, for those who want it (please contact them, not me, for more information): Trajka Stamenkovića 2, 11000 Beograd, tel: 412 5708, e-mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., www.ceas-serbia.org

Public announcement on occasion of visit of ICTY's chief prosecutor, Mr. Serge Brammertz
CEAS believes that the statements made by the top government and politicians given to Serbian media after their meetings with Mr. Brammertz, claiming that Serbia is doing its best to locate and arrest the Hague fugitives, Mladić and Hadžić, are incongruent with the facts.
CEAS reminds that Miodrag Ivanović, father of the soldier Srđan Ivanović, has repeatedly declared in public, most recently in the program "Reaction" on TV station B92, that in the months before his death in the summer of 2005, his son used to drive general Mladen Ćirković, the then commander of Pristina Corps, and the Hague indictee Ratko Mladić.This statements have never been denied by the Army or MOD. Nevertheless, Ivanovic was never heard as a witness.
The Serbian Army has recently retired Mladen Ćirković from the position of Deputy Chief of the General Staff of the Military, failing to rally their strength or to show good will to examine at least his professional responsibility, if not the criminal one, for the violent deaths of three soldiers on regular military service in the barracks of Leskovac, in the period 2004-2005 (the case of Leskovac soldiers: Ivanović, Kostić, Žarković), while he was the commander of Pristina Corps, directly in charge of the matter.
CEAS reminds the public that the Minister of Defense, Dragan Šutanovac, recognized the existence of the Leskovac case last winter, for the first time, during a debate in the Assembly when he replied to the a DSS representative with the following words: "Would you like me to remind you about the affairs in the Serbian Military at the time when you governed Serbia? Would you like me to tell you about Leskovac? About Vranje? About Topčider, Mr. Tomić?" Unfortunately, this confession, which appears accidental and extorted in the absence of other arguments, rather than a desire to finally clarify these cases, went by without an adequate reaction of the public or competent authorities and, first of all, without any supplementary explanations by the Minister Šutanovac.
CEAS has recently, pursuant to the Law on Free Access to Information, received replies from competent judicial authorities related to the cases of Leskovac and Topčider. They confirm a series procedural faults and actions which are uncustomary in judicial practice.
In the Ivanović case, the prosecution of jurisdiction in Leskovac, therefore a state authority, has submitted argumented proposals for implementation of additional investigative actions for four times. All the four proposals were rejected by the competent court chamber and the judge Mihajlo Petrović, who was reelected during the reform of judicial system. CEAS finds that the most important check which should have been made during the investigation was the exhumation of the late Srđan Ivanović's body. Given the incomplete details from the forensic records, there is no other way to ascertain the way in which heroin was injected in the late Ivanović's body, whether he took it on his own or after employment of force, and whether he had consumed drugs before. It is also a big failure that there was no hearing of the sergeant Dragan Đorđević, the last person seen with the late Ivanović, later on convicted for the criminal act of narcotics distribution.
Likewise, in the other two cases of Leskovac, a series of drastic procedural faults has been confirmed, violating the injured party's right to trial in a fair and reasonable time period.
CEAS informs the public that the Higher Prosecutor's Office in Belgrade has been keeping the Topčider case since 1 January 2010, failing to initiate proceedings for more than a year. This is intolerable, since it has been indisputably confirmed by investigative actions that the soldiers in Topčider were killed by a third person. CEAS believes that the case needs a series of investigative actions, which have not been taken so far and would lead to a reliable assessment whether someone was hiding in the facility in front of which the guardsmen were killed. We believe the members of the National Council for Cooperation with the ICTY should be relieved of the obligation to keep the state secret, in order to assess whether they have any knowledge about the movements of Ratko Mladić at the time. This could be achieved only by actions of investigative judge after all the authorized persons who deal with detecting of Ratko Mladić's residence are relieved from the obligation to keep the state secret.
CEAS finds it particularly important that the former Minister of Justice, Zoran Stojković, at some point stopped the investigation against several generals of the Serbian Military for hiding of Mladić, and the investigation against general Tomić has been recently reopened. CEAS welcomes the fact that the Prosecutor's Office for War Crimes is now competent for processing of Ratko Mladić's harbourers.
CEAS remarks that the Government of Serbia and the Ministry of Defense have finally managed to appoint the general inspector who shall be in charge of controlling the information and secret services' operations. CEAS invites the new inspector Božidar Banović, Miodrag Rakić, President Tadić's Chief of Staff and coordinator of secret services' operations, and the Assembly Committee for Defense and Security, to examine possible influences of the services on the cases of Leskovac and Topčider, mindful of all the proved judicial faults and the inability or lack of political will in the Ministry of Defense and Serbian Military to identify the faults and punish those in charge of the violent deaths of soldiers, now obviously related to hiding of Ratko Mladić.
CEAS invites all national and international protagonists who evaluate the successfulness of reforms in judicial system so far and who shall monitor the future steps in the process, to pay attention to these cases as they may be referent for identification of the degree of judiciary independence in Serbia.
CEAS finds it impossible to discuss successfulness of reforming processes in Serbian Military, defense and security systems, and particularly establishment of democratic control over the army and services, until these cases are completely resolved and Mladić and Hadžić arrested.
If the western international community is really determined to arrest Mladić and Hadžić, it must demand from Serbian government, if the latter do not show interest on their own initiative, to provide answers about all the circumstances in the Leskovac and Topčider cases.

Belgrade, 23 February 2011

22.2.2011, e-Novine, Saopštenje Centra za evroatlantske studije - Ko skriva Ratka Mladića?

e-Novine, 22.2.2011.

Centar za evroatlantske studije saopštio je povodom posete Serža Bramerca Beogradu da izjave državnog i političkog vrha Srbije u kojima se tvrdi da Srbija čini sve da locira i uhapsi haške begunce Mladića i Hadžića ne odogovaraju činjenicama.
CEAS je podsetio na slučaj Miodraga Ivanovića, oca ubijenog vojnika Srđana Ivanovića, koji više puta javno izjavio da je njegov sin, u mesecima pre nego što je stradao u leto 2005, vozio generala Maldena Ćirkovića, tadašnjeg komandanta Prištinskog korpusa i haškog begunca Ratka Mladića.
„Vojska Srbije je nedavno prenzionisala Mladena Ćirkovića sa mesta zamenika načelnika GŠ VS, a da nije pokazala volju da ispita makar njegovu profesionalnu odgovornost ako već ne i krivičnu, za nasilne smrti tri vojnika na odsluženju redovnog vojnog roka u kasarnama u Leskovcu u periodu 2004-2005 (slučaj vojnika: Ivanovića, Kostića i Žarkovića), za koje je on kao komandant Prištinskog korpusa bio direktno nadležan“, navodi se u saopštenju.
CEAS podseća javnost da je ministar odbrane Dragan Šutanovac prvi put javno priznao postojanje slučaja Leskovac tokom skupštinske rasprave kada je poslaniku DSS replicirao rečima: “Hoćete li da vas podsetim samo u vremenu dok ste vi vladali Srbijom o aferama koje su bile u Vojsci Srbije? Hoćete da vam pričam o Leskovcu? O Vranju? O Topčideru, gospodine Tomiću? “
„Nažalost ovo priznanje, koje se čini slučajnim i iznuđenim u nedostaku drugih argumenata, a ne kao želja da se ovi predmeti konačno rasvetle, prošlo je bez adekvatne reakcije javnosti i nadležnih organa, a pre svega bez dodatnih objašnjena ministra Šutanovca“, ukazuje Centar.
Ta nevladina organizacija je saopštila da je nedavno, na osnovu Zakona o dostupnosti informacija, dobila odgovore od nadležnih pravosudnih organa o predmetima iz slučajeva Leskovac i Topčider. U njima se, kako se navodi, potvrđuje niz proceduralnih propusta i postupaka neuobičajenih u sudskoj praksi.
„U predmetu Ivanović nadležno tužilaštvo u Leskovcu, četiri puta je podnosilo argumentovane predloge za sprovođenje dodatnih istražnih radnji. Sva četiri predloga odbjena su od strane nadležnog sudskog veća i sudije Mihajla Petrovića, koji je prošao reizbor tokom reforme pravosuđa. Najvažnija provera koju je tokom istrage u ovom predmetu trebalo obaviti jeste ekshumacija leša pokojnog Srđana Ivanovića. S obzirom na nepotpune podatke iz obdukcionog zapisnika drugačije se ne može sa sigurnošću utvrditi na koji nači je heroin unet u oganizam pokojnog Ivanovića, da li ga je uzeo sam ili nakon korišćenja sile, te da li je Ivanović ranije uzimao drogu. Nije ispitan ni vodnik Dragan Đorđević, koji je poslednji viđen sa pokojnim Ivanovićem, a koji je kasnije osuđen zbog krivičnog dela rasturanja narkotika, što je veliki propust“, navodi se u saopštenju.
Centar upozorava da je i u druga dva predmeta iz slučaja Leskovac potvrđen niz ozbiljnih proceduralnih propusta koji vređaju pravo oštećenih na suđenje u fer i razumnom roku.
„Predmet Topčider se nalazi u Višem tužilastvu u Beogradu od 1.1.2010, koje više od godinu dana po njemu ne postupa. Ovo je nedopustivo imajući u vidu da je dosadašnjom istragom nesporno utvrđeno da su vojnici u Topčideru ubijeni od strane trećeg lica.CEAS smatra da u tom predmetu treba obaviti niz istražnih radnji, koje do sada nisu obavljene, iz kojih bi se pouzdano utvrdilo da li se neko skrivao u objektu ispred kojeg su gardisti ubijeni. Smatramo da bi trebalo osloboditi čuvanja državne tajne članove Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom kako bi se utvrdilo imaju li oni neka saznanja o kretanju Ratka Mladića u to vreme. To se može postići samo radom istražnog sudije nakon što sva ovlašćena lica koja rade na otkrivanju boravišta Ratka Mladića budu oslobođena čuvanja državne tajne“, zahteva se u saoppštenju.
CEAS posebno značajanim smatra saznanja da je nekadašnji ministar pravde Zoran Stojković stopirao istragu protiv više generala VS za skrivanje Mladića, a ovih dana je ponovo otvorena istraga protiv generala Tomića. Ta organizacija pozdravlja činjenicu da je Tužilaštvo za ratne zločine sada nadležno za procesuiranje jataka Ratka Mladića.
„Vlada Srbije i Ministarstvo odbrane, konačno, uspeli da postave genralnog inspektora koji će biti nadležan za kontrolu rada obaveštajnih i tajnih službi. CEAS poziva novog inspktora Božidara Banovića, Miodraga Rakića šefa kabineta predsednika Tadića i koordinatora rada tajnih službi i skupštinski Odbor za odbranu i bezbednost da ispitaju eventulane uplive službi u predmete u slučajevima Leskovac i Topčider, imajući u vidu sve dokazane pravosudne propuste i nemogućnost ili odsustvo političke volje u MO i VS da utvrde propuste i kazne nadležne za nasilne smrti vojnika, sve sada je očito u vezi za skrivanjem Ratka Mladića“, navodi CEAS ukazujući da će rešavanje spornih slučajeva biti pokazatelj uspešnosti reforme pravosuđa u Srbiji.
„Ne može se govriti o uspešnosti reformskih procesa u VS, sistemima odbrane i bezbednosti, a pogotovu ne o uspostavljanju demokratkse kontrole nad vojskom i službama dokle god se ovi predmeti u potpunosti ne reše i dok se ne uhapse Mladić i Hadžić“, zaključuje se u saopštenju CEAS.

21.2.2011, RFE, Da li će Bramerc biti zadovoljan porukom Beograda

Radio Slobodna Evropa, 21.2.2011.

Glavni haški tužilac Serž Bramerc stigao je u ponedeljak u jednu od poslednjih poseta Beogradu uoči podnošenja konačnog izveštaja Savetu bezbednosti. Dok vlasti u Srbiji podvlače da je reč o još jednom u nizu radnih sastanaka, nezvanične najave govore da Bramerc ovoga puta donosi oštrije poruke te da će, ukoliko uskoro ne bude vidljivog napretka u potrazi za haškim beguncem Ratkom Mladićem, njegov izveštaj biti negativan.
Nakon godina propuštenih šansi, opstrukcija, afera, i nedostatka finalnih rezultata u saradnji sa Hagom, Beograd glavnog tužioca haškog tribunala dočekuje sa porukom: „istražni organi pojma nemaju gde se krije Mladić i to je jedino što danas mogu da saopšte Seržu Bramercu”.
Tako u izjavi za Blic kaže tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević. On tvrdi da u potrazi učestvuje 10 hiljada policajaca i pripadnika službi, ali da ni to za Bramerca nije dovoljno.
Na pitanje kako uz toliki broj ljudi koji poseduju informacije o potrazi one mogu ostati skrivene, Vukčević navodi da sa Mladićem ne želi da se igra Džemsa Bonda. Da li će i ovo preneti Bramercu - nije rekao, ali vojni analitičar Zoran Dragišić primećuje da:
“Serž Bramerc neće biti zadovoljan onim što će mu reći predstavnici naših vlasti.”
Vlasti su, međutim, uverene da će redovni radni sastanak sa glavnim tužiocem proteći kao i svaki prethodni, a da Bramercov izveštaj Savetu bezbednosti neće biti negativan, već umeren i objektivan. bramec
“Mislim da ovo nije prilika da on čuje neke nove informacije, nego da sa ljudima iz Akcionog tima razmeni mišljenja i da se eventualno vidi kako bi potraga za beguncima mogla da bude unapređena. Ja ne sumnjam da se radi mnogo toga da se begunci privedu pravdi, ali za sada očigledno nema rezultata”, kazao je šef kancelarije za saradnju sa Hagom Dušan Ignjatović.
Ukoliko ih uskoro ne bude, Bramercov junski izveštaj će, kako pojedini mediji navode, ipak biti negativan. Bez Mladića u Hagu, a oko toga su svi saglasni, Srbiji neće biti omogućen više nijedan korak ka EU. Haški tužilac je, kako saznajemo, pred Spoljnopolitičkim odborom Evropskog parlamenta nedavno izneo niz konkretnih primedbi na račun službi koje tragaju za preostalom dvojicom optuženika.
Podvlačeći političku volju za hapšenjem, Dušan Ignjatović veruje da je će na predstojećem sastanku ove kritike biti odagnane.
“Ta slika koja dolazi u javnost a to je da postoji politička volja, ali da postoji neko u službama koji tu nešto opsturira, meni nije ni realno, ni racionalno”, kazao je Ignjatović.

Taoci političke elite
Šta je onda razlog tome što je Mladić još uvek na slobodi? Na ovo pitanje pokušali su da odgovore učesnici debate koju je uoči isteka rok za predaju najtraženijeg haškog begunca organizovao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Predsednica Sonja Biserko iznosi dve mogućnosti.
"Da vlast zna ili može da zna gde je Mladić, ali ne želi da ga uhapsi i da vlast ne zna gde je. Ako je reč o ovom drugom, Srbija je u još većem problemu zbog nekompetencije koju demonstrira već deset godina", kazala je Biserko.
Ova pitanja vratila su učesnike debate na tezu oko koje se manje više svi slažu, a to je nedostatak volje za reformom bezbednosnih službi. Jelena Milić iz Centra za evroatlanske studije ukazuje na opstrukciju koju vrši sadašnja vlast u rasvetljavanju brojnih slučajeva koji su povezani sa skrivanjem Ratka Mladića, poput ubistva dvojice gardista u Topčideru. Ovaj predmet nalazi se u Višem tužilastvu u Beogradu i više od godinu dana po njemu se ne postupa.
"Ja da sam Ratko Mladić i da me neko uhapsi, sutra bih rekla – čekaj, čekaj, ko je sada na vlasti? Aha, Dačić i SPS, pa je l' smo nešto zajedno radili devedesetih? Prisetite se samo frustrirajućeg intervjua tužioca za ratne zločine koji je zimus rekao da ne postoji koordinacija između nadležnih organa i da se njemu čini da informacije cure iz policije. Ministarstvo odbrane i Vlada su posle dve godine od kako ih zakon na to obavezuje tek pre neki dan uspeli da uspostave generalnog inspektora koji je zadužen za nadzor obaveštajne i bezbednosne agencije. Ja verujem da Mladić uopšte nije vladar svoje sudbine i da postoje drugi interesni krugovi koji ne žele da ga puste", rekla je Milić.
Što, kako podvlači analitičar Zoran Dragišić, demantuje česte poruke da je Srbija talac Ratka Mladića.
"Mi smo zapravo taoci nesposobne političke elite koja od 5. oktobra ne uspeva da uspostavi efikasan obaveštajno-bezbednosni sistem. Nisam pristalica nikakvih teorija zavere, ali da li ovde zaista postoji nekakvo parapolitičko podzemlje koje zapravo upravlja celokupnim društvenim i političkim životom? Izgleda da nekome još uvek odgovara da očuva utisak o Ratku Mladiću kao jednom romantičnom heroju koji se krije od svetske zavere", zaključuje Dragišić.
Prema analizi portala EurAktiv, neispunjenje uslova pune saradnje s Haškim tribunalom koštalo je Srbiju više milijardi evra. Odnosno da su Mladić i Hadžić izručeni zemlja bi dobila znatna sredstva iz fondova EU i od stranih investicija, što bi joj pomoglo da ubrza reforme, restrukturira privredu i spremnije odgovori na svetsku ekonomsku krizu. Bez ispunjenja ovog uslova, sva je prilika, neće moći da dobije ni status kandidata za članstvo.

20.2.2011, NSPM, Politička korektnost na hotentotski način - NSPM - Kolumne Slobodana Antonića

Na stranicama NSPM već je pisano o slučaju Aide Ćorović[1]. Ova NVO aktivistkinja iz Novog Pazara je u listu „Danas" objavila članak u kome je kritikovala jedan skup mladih muslimana[2]. Na tom skupu su devojke ritualno pozvane da se pokriju, što su dvanaest njih i učinile.
Ćorovićeva je u svom članku osudila „pomodan pristup u nošenju hidžaba iza koga ne stoji ništa drugo do degradirajući stav da žena samu sebe doživljava kao trgovinsku robu sa sertifikatom ponuđenu na bračnom tržištu". Naime, kako je objasnila Ćorovićeva, „nije retkost da u gradu u kom se, manje-više, svi poznajemo, devojke koje imaju ozbiljnu narkomansku prošlost, a neretko im je to i sadašnjost, pribegavaju pokrivanju i na taj način 'peru' svoje biografije i socijalni život". Ćorovićeva je javno pozivanje devojaka da se pokriju nazvala „novom papazjanijom 'skuvanom' u kuhinji velikog majstora manipulacije masama, spin-doktora muftije Zukorlića". Optužila je Zukorlića da ima „potpunu kontrolu svega što se dešava u Islamskoj zajednici i oko nje", zatim, da „kao neki svevideći Orvelov Veliki brat (...)poručuje kakvo je ponašanje prihvatljivo, a kakvo nije", i, konačno, da „polako, ali sigurno, dodaje ciglu po ciglu svojoj maloj džamahiriji u kojoj će biti neprikosnoveni vođa i vlasnik svega što u tom vilajetu diše i hoda".
Na ovaj tekst je reagovala Aida Rašljanin, predsednica Muslimanskog omladinskog kluba Islamske zajednice u Srbiji (koja je, na pomenutom skupu, i pozvala ostale devojke da se pokriju). Ona je u članku, koji je objavljen u „Danasu"[4], osudila „vrijeđanje čednih muslimanki i njihovu usporedbu s trgovačkom robom, narkomanijom i socijalno devijantnim osobama". „Kada god neko lice", napisla je ona, „bez biografije, bez fakultetskog obrazovanja, bez kučeta i mačeta, isfrustrirano ličnim životnim neuspjehom, u samom vrhuncu klimaksa, želi skrenuti pažnju na sebe, uhljebi se u kakvu nevladinu organizaciju, prikopča na neki fond". Nazivajući Đorovićevu nadimkom „Šica", autorka se zapitala kako „osoba sa srednjoškolskom spremom, dakle čak i bez fakultetske diplome, bez ikakvih relevantnijih referenci u biografiji, samo sa pečatom lokalne nevladine organizacije, pa čak i naglašeno isfrustrirana neuspjehom u ličnom 'gender' životu (u jeku klimaksnih nadražaja), može biti toliko značajan faktor da joj se posvećuje takav medijski prostor". To se, po Rašljaninovoj, može razumeti samo kao „direktan politički uticaj Šicinih mentora i na srbijanske medije". Ona je protestovala zašto „bilo koji srbijanski medij osigurava prostor psihički neuravnoteženim i nimalo relevantnim osobama da raspravljaju o stvarima koje ni površno ne poznaju, a kamoli da imaju intelektualnu i naučnu težinu iste kritizirati".
Međutim, u pismu Rašljaninove bio je sadržan još jedan važan element – stavljanje teksta Aide Đorović u kontekst navodno dugotrajnog i sistematskog proganjanja muslimana u Srbiji. „Bošnjaci Sandžaka", objasnila je predsednica Muslimanskog omladinskog kluba, bili su neprestano diskriminisani „u vremenima Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ, SFRJ, SRJ", a posebno su bili žrtve „masovnih strijeljanja (...)četrdesetih godina dvadesetog vijeka", kao i, tokom devedesetih, žrtve „nacional - fašističkih divljanja ostrvljenih zvijeri koje su proizvele genocid u Srebrenici i mnoga druga zlodjela". Stoga, po Rašljaninovoj, objavljujući takve tekstove kao što je onaj Aide Đorović, „Danas" daje direktan doprinos „stvaranju novih stereotipa o muslimanima i Bošnjacima u Srbiji, kako bi se javno mnenje pripremilo za neki novi genocid pod plaštom borbe protiv muslimanskog fundamentalizma i ekstremnog fanatizma". „Upozoravamo sve medije", završila je svoj tekst predsednica Muslimanskog omladinskog kluba, „da davanjem prostora ovakvim mediokritetima čine protuuslugu većinskom i svim ostalim narodima u Srbiji, što u konačnici može imati nesagledive posljedice po vjekovnu harmoniju suživota svih građana zajedničke nam domovine".
Pošto je objavio ovaj članak, „Danas" se zapljusnuo talas negativnih reakcija. Na internet izdanju „Danasa" uz ovaj tekst stoji 46 komentara čitalaca, od koji su mnogi osudili list što je takav članak, pun ličnih uvreda na račun Aide Čvorović, uopšte objavio. „Posle svih Dveri i Obraza i nikogovića Antonić-Vukadinovića", besno piše jedna čitateljka, „kojima Danas daje prostor (ukidajući samim tim prostor razumu), ovo je zaista dno". „Ne mogu da verujem da je Danas ovako nešto objavio, šokirana sam", piše druga čitateljka. Među čitaocima-komentarima koji su protestovali bila je i Biljana Srbljanović. „Svoje lično pismo protesta sam juče uputila Danasu", kaže ona, „pošto nisam dobila nikakav odgovor, pismo sam objavila na sajtu Peščanika"[5]. U pismu, Srbljanovićka piše: „Zgrožena sam odlukom redakcije Danasa da, u ovakvom obliku, štampa pismo gospođe Rašljanin", budući da je ono „prepuno niskih uvreda, nedopustivih u javnom govoru (barem ne u listu Danas)". „Zaista ne razumem", pita dalje Srbljenovićeva redakciju Danasa, „šta ste imali na umu ovim potezom?". „Oštro protestujem", završava Srbljanovićeva, „protiv odluke Danasa da objavi pismo gospođe Rašljanin, koje u javni diskurs vraća govor mržnje i diskriminaciju sasvim sličnu onoj od koje je i sama bošnjačka zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, na žalost, više puta stradala".
Protestovale su i mnoge građanističke NVO. Zajedničko saopštenje su, izmuđu ostalih, potpisali i Građanske inicijative, Helsinški odbor za ljudska prava, NUNS, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Fond za humanitarno pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Gej strejt alijansa...[6] Ove NVO su „zahtevale od dnevnog lista Danas da obrazloži svoju odluku da objavi poziv na linč Aide Ćorović". „Objavljivanje ovakvog teksta", stoji u saopštenju, „predstavlja ozbiljan profesionalni propust dnevnog lista Danas". „Nema nikakvog opravdanja da urednici dozvole objavljivanje tekstova u kojima se neko diskvalifikuje na ovako grub i vulgaran način. (...) Organizacije civilnog društva zahtevaju od uredništva lista „Danas" da se oglasi ovim povodom i obrazloži svoju odluku da objavi tekst koji ni u kom slučaju ne bi smeo da se pojavi u javnom prostoru". Posebno se oglasila i „Asocijacija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina"[7]. „Građanska Vojvodina sa zaprepašćenjem gleda na objavljivanje ovog pogromaškog teksta", stoji u saopštenju ove asocijacije[8], „pitajući se da li Danas menja idejno opredeljenje". „Najmanje što bi Danas mogao da uradi bio bi uvodnik u kojem bi se saopštila motivacija za vlastito ponašanje u ovoj stvari. U protivnom, Danas će početi da podseća na julovske medije koji su na sličan način pisali o antiratnim aktivist(k)i(nja)ma devedesetih godina".
I zaista, pošto je ceo građanistički NVO sektor osudio ovaj „uređivački promašaj" i zahtevao objašnjenje, morao se oglasiti i „Danas" redakcijskim tekstom[9]. U njemu je redakcija priznala da je tekst Aide Rašljanin pun ličnih uvreda na račun Aide Ćorović, i nazvala ga člankom „ispod svakog intelektualnog i etičkog nivoa", „pogromaškim reagovanjem 'čednih muslimanki'", „tzv. polemikom ovako bednog nivoa" i „mržnjom ispunjenim odgovorom mladih muslimanki". Međutim, redakcija je svoju odluku da objavi takav tekst obrazložila ocenom da je spis Rašljaninove ipak „vrlo relevantna informacija za javnost o kakvom se tipu mišljenja radi u nekim muslimanskim krugovima".

* * *

Dve glavne crte se mogu primetiti u ovoj polemici unutar „druge Srbije". Prva je ta da je neprihvatljivost teksta Aide Rašević svedena samo na lične uvrede i napad na jednu NVO aktivistkinju. Oni elementi u spisu Rašljaninove, međutim, u kojima se apostrofira nekakav, navodno, težak današnji položaj „sandžačkih Bošnjaka", u kojima se pominje „nacional - fašističkih divljanja ostrvljenih zvijeri koje su proizvele genocid u Srebrenici", kao i pominjanje nekakve ozbiljne opasnosti od novog „genocida" nad muslimanima u Srbiji, ti, dakle, elementi gotovo uopšte nisu ni primećeni u najvećem delu protesta građanističkih NVO, niti u polemici koje je ovaj tekst izazvao. Čovek stiče utisak da je jedino neprihvatljiva karakteristika Rašljaninkinog teksta ta što je u njemu vređana jedna NVO aktivistkinja, i da, samo kad toga ne bi bilo, sve ostalo bi u ovom tekstu bilo savršeno u redu. „Druga Srbija" i muftija Zukorlić bi nastavili da dele iste stavove o odnosu države Srbije prema muslimanima, o njihovoj neprestanoj „diskriminaciji" i o opasnosti da srpske nacionalističke „ostrvljene zvijeri", već koliko sutra, izvrše „novi genocid" nad muslimanima u Raškoj oblasti.
Druga, još gora crta ove polemike jeste neshvatljivo licemerje koje je pokazao deo drugosrbijanskog intelektualnog korpusa. Naime, svi oni koji su protestovali što se u „Danasu" objavljuju lične uvrede, samo nekoliko stranica iza toga mogli su da čitaju tekst o „istoriografu četvrtaste glave i zanemarive inteligencije", koji je „beznačajna ličnost" i koji piše kojekakva „istoricistička palamuđenja", ili "gromoglasno progovora na dupe", koji na prijemima u stranim ambasadama pokazuje „bezobzirni apetit", pa se od njega „ne može prići stolu" (sa posluženjem) jer „voli da kanapee i kolače potrpa u džepove", i kome se svesrdno preporučuje „da se podvrgne transplantaciji glave", jer „koju god drugu da mu prišiju, biće to bolje za njega"[10].
Serija tekstova koju ovaj „Danasov" istaknuti autor objavljuje nije ništa drugo do niz najprimitivnijih ličnih uvreda upućenih svim onim javnim ličnostima koje „druga Srbija" kvalifikuje kao „srpske nacionaliste". Pri tome se u tim tekstovima ljudi, pod imenom i prezimenom, nazivaju „propalicom i lumpenintelektualcem", "režimskom krpom", "beznačajnim plaćenikom", "vrištećim mediokritetom", "šturmbanfirerom" i ostalim sramnim izrazima, koje je pristojnom čoveku stidno i da ponovi[11]. Nikada niko, od svih tih drugosrbijanskih moralista, od svih tih silnih NVO – od NUNS-a, do HOS-a – koji su se sada našli „zgroženi" zbog toga što je Danas štampao „pogromaške uvrede" na račun neke ličnosti, nije našao za shodno da makar jednu reč kaže u prilog odbrani „kulture dijaloga", „digniteta autora" i „javne pristojnosti". Naprotiv, kao što sam ranije već ukazao, "druga Srbija" izgleda da je beskrajno uživala, kao što i dalje uživa, u psovkama i prostakluku, samo ako one idu na račun „srpskih nacionalista" i „protivnika evroatlantskih integracija"[12]. Štaviše, autor o kome je reč, u „Danasu" je izgleda dobio kolumnu upravo sa idejom da svojim maštovitim uvredama i psovkama dnevno zabavlja „razdragani drugosrbijanski puk"[13].
Na dubinskom nivou drugosrbijanske „ideološke borbe" reč je o sistematskom nastojanju da se kritičari globalne ideološke, političke i ekonomske hegemonije marginalizuju (tako što će biti isključeni iz javnog prostora), ili – ako je već to zbog snage same istine i kritičkih argumenta – nemoguće, onda makar javno dezavuišu kao ličnosti bez stručnog, moralnog ili političkog kredibiliteta. Vređanje i ismevanje koje pojedini autori i mediji „druge Srbije" sistematski neguju, kao okosnicu svog celokupnog diskursa, ima za cilj upravo dehumanizaciju svakog onog ko se usudi da misli izvan „politički korektnog", globalističkog (Imperijalnog), "režima istine". Tolerancija prema Drugom i drugačijem u ovom diskursu je binarno segregacionistička. Ona apsolutno važi samo za jednu grupaciju, koju činimo Mi, istomišljenici, „evroatlantski" integracionisti i građanisti. Ali tolerancija apsolutno ne važi za skup naših kritičara, za sve one koji se usude da pruže otpor transnacionalnim strukturama („Imperiji"), a pogotovo za one koji se suprotstavljaju ovdašnjim političkim i ideološkim izvršiocima naređenja briselske i vašingtonske birokratrije.
Te tipične dvostruke strandarde, u moralnom prosuđivanju, uočila je čak i Jelena Milić, direktorka jedne od građanističkih NVO (Centar za evroatlantske studije). U članku, objavljenom u „Danasu"[14], ona je istakla da odgovor redakcije „ni na koji način nije uspeo da opravda sramni potez. Objavljivanje detalja iz privatnog života Aide Ćorović, stvarnih i izmišljenih, prevelika su cena da bi nam Danas dočarao kakva je u stvari Islamska zajednica u Srbiji, što je eto navodno bio cilj koji je opravdao sredstvo. (...)Pre će biti da je ideja bila skandal i tiraž, nešto što Danas malo suptilnije i svrsishodnije već postiže sa svakodnevnim basarocentričnim Basarom".
Milićeva s pravom uočava da bi „opravdane kritike upućene sada dnevnom listu Danas imale više kredibiliteta i efekta kada bi istim aršinima bio ocenjivan i rad drugih glasila, pa i vlastita istupanja. (...)Tekst omladinke MOK samo je mnogo koncentrovaniji, i time gluplji, oblik onoga što možemo čitati u E-novinama, na primer. Fizički atributi i izbori u vezi s privatnim stvarima poput prezimena ili partnera Ljiljane Smajlović, Olje Bećković i Sonje Liht, da spomenemo sada samo žene, neretko su tema autora E-novina pa i na portalu LDP, pre svega u tekstovima Nenada Prokića. (...)Nisu li slične metode, skoro sasvim bez osude, bile korišćene i u obračunima bivšeg ljubimca Druge Srbije Vladimira Popovića protiv neistomišljenika i „naših" i „njihovih"? (...)Ni Kusturica ni Jeremić nisu bili pošteđeni povlačenja detalja iz privatnog života, što je inače uveliko urušilo kvalitet kritike njihovog javnog angažmana. I satiričnost, ako se na nju pozivaju, ima svoje granice".
Sve što se na ovo Milićkino razmišljanje može reći jeste – hvala Bogu da se našao makar jedan glas razboritosti u horu licemernih moralista i neostvarenih medijskih cenzora! Zaista, niko ko hoće da bude dosledan ne može da se, u isti mah, žali što se u nekom listu štampaju lične uvrede na račun osobe A, a da se istovremeno raduje (ili makar ćuti) dok taj list štampa seriju ličnih uvreda na račun osoba B, V i G. Ne može se tražiti zaštita elementarnog dostojanstva ljudske ličnosti samo u slučaju osobe A, ili B, ili V (zato što su „naši"), a da se istovremeno aplaudira sadističkom uništavanju svakog ličnog dostojanstva osobe G, ili D, ili Đ (zato što su „njihovi"). Jer, onda smo kao onaj Hotentot, koji je izjavio da je „dobro" kada on ukrade krave komšiji, a „loše" kada komšija to isto uradi njemu.
Ili su, možda, hotentotski moral i hotentotska politička korektnost baš i rezervisani za samozvane „evropske snage" u Srbiji? Samo, u tom slučaju, dobro je to reći, kako više niko ne bi imao nedoumica oko prirode jednog lista, njegovog najistaknutijeg autora, i čitavog jednog političkog projekta koji sebe predstavlja kao „drugu", „bolju", evropskiju" i „civilizovaniju" Srbiju.

[1] http://www.nspm.rs/komentar-dana/zukorlic-borac-za-ljudska-prava-u-sopstvenoj-dzamahiriji.html
[2] http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/hidzab_marama_kao_politika.46.html?news_id=209322
[3]
[4] http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/aida_corovic_sa_ravnogorcima_i_ljajicem.46.html?news_id=209632
[5]http://www.pescanik.net/content/view/6395/129/; objavljeno docnije i u Danasu: http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/ostro_sam_protiv_ovakve_polemike_u_danasu.46.html?news_id=209830
[6] http://www.pescanik.net/content/view/6398/61/; objavljeno docnije i u Danasu: http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/protiv_objavljivanja_poziva_na_linc_u_vasem_listu.46.html?news_id=209831
[7] http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/danasova_ratna_propaganda.46.html?news_id=209784
[8] Čine je sledeće NVO: Centar za regionalizam, Novi Sad, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Centar za razvoj civilnog društva, Zrenjanin, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd-Novi Sad, NVO „Otvoreni licej", Sombor, Građanska akcija, Pančevo, Građanski fond „Panonija", Novi Sad i Zelena mreža Vojvodine, Novi Sad.
[9] http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/dve_aide.46.html?news_id=209786
[10] http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/rodjeni_istoriograf.881.html?news_id=209135;http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/doktorstvo.881.html?news_id=209597
[11] vidi: http://www.nspm.rs/kolumne-slobodana-antonica/hajka-na-vukadinovica.html
[12] http://starisajt.nspm.rs/kulturnapolitika/2008_ant_e_novine1.htm
[13] vidi: http://www.nspm.rs/politicki-zivot/korisni-idiot-druge-srbije.html
[14] http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/kad_cilj_opravdava_sredstvo.46.html?news_id=209902

17.2.2011, Danas, Kad cilj opravdava sredstvo

Danas, 17.22.2011.
Autor: Jelena Milić

Danasov odgovor objavljen 16.2.2011. pod naslovom „Dve Aide" ni na koji način nije uspeo da opravda sramni potez. Objavljivanje detalja iz privatnog života Aide Ćorović, stvarnih i izmišljenih, prevelika su cena da bi nam Danas dočarao kakva je u stvari Islamska zajednica u Srbiji, što je eto navodno bio cilj koji je opravdao sredstvo. Danas može da pošalje novinare na teren, može novinarima koji ionako često o Sandžaku za Danas pišu, poput Safete Biševac, da da zadatak da obrate više pažnje na istupe predstavnika IZuS i napise u njenim glasilima, ne razvlačeći pri tom Aidu Ćorović po blatu. Pre će biti da je ideja bila skandal i tiraž, nešto što Danas malo suptilnije i svrsishodnije već postiže sa svakodnevnim basarocentričnim Basarom. Nedopustivo je i skrivanje iza jednog pečata nekog sekretara i stavljanje Danasa i same Aide Ćorović u istu „neprijatnu" poziciju što Danas u svom redakcijskom uvodniku čini.
Iako je skandal izbio oko praznika, dakle u neradne dane, nedopustivo je da se još uvek nisu oglasile Poverenica za ravnopravnost i drugi državni organi koji se bave zaštitom ljudskih prava. Indikativno je i ćutanje političkih stranka koje se u javnosti samopromovišu kao bastioni zaštite ljudskih prava, poput LDP. Još uvek se nije oglasio ni NUNS. UNS se oglasio jasno podsećajući redakciju Danasa na njene obaveze. Među potpisnicima saopštenja organizacija civilnog društva koje sada kritikuju Danas jesu i one koje su ostale neme na slične dosadašnje ispade muftije Zukorlića, njegovih saradnika i njihovih javnih glasila. One su imale ambivalentan stav i prema skandaloznoj tužbi muftije Zukorlića protiv dnevnog lista Blic. Interesantno je i zašto su LDP i neke organizacije civilnog društva uopšte izabrale versku ličnost za partnera u borbi protiv nekih problema u Sandžaku. Ako su problemi u Sandžaku ikad i bili glavni cilj angažmana, a ne politički obračun sa partijama koje aspiriraju na isto biračko telo. To su, inače, iste organizacije kojima ne smeta prisustvo Jove Kapičića na GO LDP.
Skandal koji je Danas napravio dobar je povod da se osvr
ne i na principijelnost kritike u sličnim slučajevima. Opravdane kritike upućene sada dnevnom listu Danas imale bi više kredibiliteta i efekta kada bi istim aršinima bio ocenjivan i rad drugih glasila, pa i vlastita istupanja. Da li dižemo glas samo kada se neko „naš„ razvlači u najgorem maniru Dvora i Farme ili smo uvek dosledno protiv povlačenja privatnog u javnoj sferi? Tekst omladinke MOK samo je mnogo koncentrovaniji, i time gluplji, oblik onoga što možemo čitati u E-novinama, na primer. Fizički atributi i izbori u vezi s privatnim stvarima poput prezimena ili partnera Ljiljane Smajlović, Olje Bećković i Sonje Liht, da spomenemo sada samo žene, neretko su tema autora E-novina pa i na portalu LDP, pre svega u tekstovima Nenada Prokića. Ni Kusturica ni Jeremić nisu bili pošteđeni povlačenja detalja iz privatnog života, što je inače uveliko urušilo kvalitet kritike njihovog javnog angažmana. I satiričnost, ako se na nju pozivaju, ima svoje granice.
Nisu li slične metode, skoro sasvim bez osude, bile korišćene i u obračunima bivšeg ljubimca Druge Srbije Vladimira Popovića protiv neistomišljenika i „naših" i „njihovih"? Ili je to u redu ako se one prošaraju politički prihvatljivim frazama i ako je onaj protiv koga se koriste zaista činio zlo u javnom životu ili se „samo" suprotstavio Popoviću? Arbitrarnost je prvi korak ka fašizmu. Pa i Staljin, protiv koga se pobunio Jovo Kapičić, bio je antifašista. Da li ga to onda čini, takođe, legitimnim saborcem Čedomira Jovanovića, koji antifašizam ističe kao liniju koja ga spaja sa Kapičićem.

Autorka je direktorka Centra za evroatlantske studije