Jelena Milić za "Avaz": Izbjeglička kriza neće pogoditi BiH!

Dnevni Avaz, 31.8.2015.

Dnevni avaz logo

 

Kada je direktorica beogradskog Centra za evroatlantske studije (CEAS) i politička analitičarka Jelena Milić prije nekoliko dana u svoj dom primila izbjegličku sirijsku porodicu, vjerovatno nije znala kakav će to odjek imati u medijima i to ne samo onim u Srbiji. O njenom potezu mnogi govore, ali joj mnogi i prijete. Jelena Milić u intervjuu za “Avaz” govori o sirijskim izbjeglicama, političkim dešavanjima u Srbiji i regionu, ruskom utjecaju u Srbiji, ali o sirijskoj porodici koju je usvojila ne želi da kaže nijednu riječ. Želi, kaže, zaštititi njihovu privatnost.

   

Dva pojma

Je li Srbija spremno dočekala problem emigranata? Može li, zapravo, ijedna država spremno dočekati desetine hiljada ljudi koji su pobjegli iz svojih domova?

- Razdvojimo odmah dva pojma: emigrante i izbjeglice. Velika većina ljudi koja sada dolazi u Srbiju su izbjeglice koje bježe od rata. U slučaju Sirije i velikih dijelova Iraka, Afganistana i Libije, oni bježe od totalnog rata u kojem vlast mahom ratuje protiv većine građana, što njihov užas dodatno pojačava.

Izbjeglicama bih nazvala i većinu očajnika iz afričkih “failing states”, u kojima je opšta anarhija nasilja. Za izbjeglice postoje oštrije obaveze prijema koje zemlje moraju da poštuju i zato ih nije pošteno zvati emigrantima. U Srbiji se širi ksenofobni spin pod ruskim uticajem. Da, i tu su umiješali prste. Oni govore: “Kakve izbjeglice, a ovamo obrazovani i imaju pare!” Kao da nesretnici iz Krajine nisu također bili doktori i profesori. Ili pola Bosanaca u svijetu.

Migracije su nešto šire, mahom ekonomske i kulturne. Ono s čime se SAD suočavaju su mahom ekonomske migracije, mada ne bih rado bila stanovnik Meksika i drugih južnoameričkih država koje gube bitku s narkokartelima. Ili su narkokarteli već dio državne uprave, sudova, vojske, agencija koje provode zakone. Nažalost. Teško da ijedna država može sama da odgovori na velike izbjegličke pritiske. Mislim da je Turska puštena da se skoro sama snalazi s nevjerovatnim brojem od nekoliko miliona izbjeglica iz Sirije, naprimjer. Ali, zato postoje UNHCR i druge međunarodne strukture.

Jeste li zadovoljni reakcijom vlasti u Grčkoj, Makedoniji i Srbiji? Čine li ove države sve što mogu da pomognu sirijskim emigrantima?

- Na osnovu informacija kojima raspolažem, stvari stoje ovako: Turska u Grčku neometano pušta dosta migranata i izbjeglica već godinama. Atinske ulice su već godinama preplavljene Afganistancima i drugim očajnicima. Kriza u Grčkoj je vjerovatno doprinijela da mnogi od njih krenu dalje.

Imajući u vidu da je za taj krak rute Grčka prva zemlja EU u koju uđu, ona po Dablinskom sporazumu ima obavezu da ih tu zadrži, ali samo u odnosu prema drugim EU zemljama. Otuda zid ka Bugarskoj s jedne strane i nikoga na granici s Makedonijom. To je bilo nepošteno s grčke strane. Dakle, bilateralni odnosi pojedinih zemalja su dosta uticali na situaciju, kao i čudni sporazumi poput Dablinskog, koji granične EU zemlje stavlja u daleko nepovoljniji položaj od onih “ušuškanih” u sredini, kao i one na sjeverozapadu u odnosu na mediteranske zemlje. Jer, s tih strana nema priliva migranata i izbjeglica.

Makedonija je napravila veliku glupost time što je išla pendrecima na izbjeglice i zatvaranjem granice. Makar da je bio samo jedan pendrek, to u 21. vijeku odmah postaje viralna slika. Ko zna da je Makedonija podijeljena, s velikim unutrašnjim problemima i da nikoga nije bilo na grčkoj strani?

Zanimljiva priča

A Srbija?

- Srbija je zanimljiva priča. Vlada se ubi pokazujući kako smo humani i organizovani, što je kao poruka dobro, ali samo ukoliko te poruke prate djela. S druge strane, provladini tabloidi šire ksenofobiju i paniku krajnje neutemeljeno. I, naravno, ruska propaganda. Velika većina tih nesretnika neće da ostane u Srbiji. Oni hoće da idu dalje, tako da nekoliko dana njihovog boravka, čak ako se brojke i povećaju, ne može nikako biti prijetnja, kako to oni predstavljaju.

Kako Srbija, ali i cijeli region, mogu najbolje pomoći izbjeglicama? Šta je njima najpotrebnije? S kojim se strahovima susreću?

- Ovo je složeno pitanje. Zadržat ću se samo na izbjeglicama i molim Vas da bar Sirijce i Iračane trenutno tako zovete. Imigracione politike su šire, zadiru u potrebe zemalja primalaca za radnom snagom, popunom demografske slike, stanjem na birou rada. Odgovorno informisanje javnosti, humana kontrola granica, razmjena informacija sa susjednim državama, poštovanje međunarodnih normi o izbjeglicama i tražiocima azila, saradnja s UNHCR-om, pritisak na EU da pomogne više. Sada prije svih Makedoniji, mada ni Srbija u budžetu nije planirala ovolike izdatke.

Na nivou građana stvar je mnogo jednostavnija. Svaka pomoć je dobrodošla, pogotovo pažnja i dostojanstvena komunikacija. Ljudski kontakt, informacije, mogućnost da se okupaju i odu u pristojan toalet, vlažne maramice, besplatan internet, kartice za mobilne telefone, upaljači, cigarete, flasteri, analgetici, brufeni, dobri ranci, dobra obuća, veš, kuvana hrana, voće, barena jaja, čokoladno mlijeko, neskafa “3 u 1”.

Nažalost, ništa u velikim količinama, jer suviše pješače, mnogi nose djecu na ramenima pa nemaju snage da i stvari nose, mada im trebaju. Dakle, ono što može da se iskoristi i baci. Na svakoj tački gdje stanu - zamjena. I, naravno, voda.

Može li ova izbjeglička „kriza“ pogoditi i BiH?

- Ne vjerujem da će vas zadesiti situacija ovih razmjera. Mada, ovo ni u Srbiji još nije kriza i može se na to dobro odgovoriti. BiH se graniči samo s Hrvatskom od EU zemalja, ali Hrvatska nije u Šengenu, pa je to još jedan prelazak neke granice više do šengenske zone za njih. Ni sam put ka BiH nije za njih najkraći. Dakle, ne vjerujem. Ali, kriza je pogodila stanovnike BiH, jer oni veoma dobro znaju kroz šta ovi ljudi prolaze. Dirnulo me je koliko sam privatnih poruka dobila iz BiH, ali i cijelog svijeta. I trudim se da se one kanališu za pomoć izbjeglicama.

Kako ocjenjujete političku situaciju na ovim prostorima, s obzirom na nedavni incident u Potočarima, te na animozitet koji vlada između Srbije i Hrvatske svaki put kada dođe avgust? Je li posjeta članova Predsjedništva BiH Srbiji umirila uzavrele strasti?

- Ja ću da poludim od fraza kao što su “incident u Potočarima” ili “nemili događaji u Potočarima”. Sada je prva asocijacija na Srebrenicu par flaša vode, stare cipele i kamenice koje bacaju očajnici, potpuni kolaps bh. bezbjednosnih struktura, što nije nikakva novost, a ne genocid iz 1995. godine.

Smatram da Vučić nije trebao da ide u Potočare. Ne prije nego što u Srbiji kaže da se sramoti do neba svog angažmana. Neka kaže zašto je mijenjao imena ulica u bulevare Ratka Mladića prije samo nekoliko godina. I šta se to uopšte u čovjeku toliko može promijeniti da od ratnohuškača evoluira dotle da ide da primi “beatifikaciju” od majke Mejre?

I njoj zamjeram što je to uradila, pa se poslije brzo pokajala. Ali džaba, voz je otišao. Vučić je beatifikovan u lidera regiona, lidera svega i svačega, pa i pomirenja. Srebrenica je, naravno, prije svega njena tragedija i tragedija njoj sličnih i pobijenih, ali i svih nas ostalih. Hoću tranzicionu i političku pravdu, ne individualne gestove beatifikacije kao glavne arbitre. Pojam pomirenja je suviše širok i neodređen, ja ga ne koristim. Samo mi institucionalni gestovi nešto znače.

Turbofolk pomirenje

A Izetbegović u Knez Mihajlovoj?

- Bolje da ništa ne govorim. Turbofolk pomirenje. “Shotgun” pomirenje.

Hrvatska?

- Hrvatska ima Tompsona, skida table u Vukovaru, slavi “Oluju”. Uz dužno poštovanje činjenice da je Srbija na nju izvršila agresiju i da se tamo dešavao domovinski rat, ovo su veliki signali da je Hrvatska još pred velikim izazovima konsolidacije. I kao država i kao društvo. U Srbiji vlast o srpskim žrtvama priča skoro samo o godišnjicama i u periodu od 11. jula do 5. avgusta. Nađite mi sada ijednu vijest ili inicijativu. Površno i nehumano. Manipulatorski, da se ne lažemo. I ako će mi “rejting” kod nekih zapadnih diplomata zbog ovoga pasti, iskreno - baš me briga.

Ima li Srbija i dalje snažan otpor prema evropskim integracijama i ko, zapravo, čini taj otpor?

- Ima. Mnogi. Dio vlasti, Vladini štampani mediji koji su vrlo uticajni, jaki dijelovi u sistemu bezbjednosti, desnica sa ili bez ruske podrške, ali sada sve više koordinirana od Rusije, beogradski Univerzitet i Srpska pravoslavna crkva. Nemojmo se zavaravati, podrška EU integracijama je jedva preko 50 odsto, a Vučiću je mnogo veća.

Je li jačanje Rusije unutar Srbije, koje je Centar odavno detektirao, i dalje snažno i kako ono rezonira u Srbiji?

- Jeste i, nažalost, dobro rezonira. Sada počinju agresivnu kampanju protiv koordinirane pomoći s EU izbjeglicama. Navodno ih Amerika i EU usmjeravaju na Srbiju. Zašto da Srbija plaća cehove Zapada? Kao da ti nesretnici hoće da ostanu u Srbiji! Mi ćemo vam kroz navodni humanitarni centar pomoći da to riješite - evo vam 2.000 ćebadi! Hoćemo, zauzvrat, enorman medijsko-politički prostor. Putinovski mediji, poput „Sputnjika“, u Srbiji postaju sve citiraniji u Vladinim štampanim medijima. Ima još mnogo primjera.

Ponosna sam na Beograđane koji prate naš primjer

- CEAS nema nikakav projekt za pomoć izbjeglicama. Niti ćemo ga imati. Nikada nismo imali projekat vezan za tranzicionu pravdu ili borbu protiv diskriminacije LGBT osoba, a opet smo angažovani kao odgovorni pojedinci, jer jednostavno mislimo da tako treba. A pojedini šire priču o hiljadama dolara dnevno i obezbjeđenju. Oni i desničarske strukture ovdje apsolutno ne dopuštaju da pojedinac neke stvari može raditi iz ubjeđenja, ne po diktatu ideologije ili vjere. Ne uklapa se u njihov koncept totalitarnih društava i zato gestove odmah dovode u sumnju i diskredituju. Zato sam ponosna na sve više i više građana Beograda koji prate naš primjer - kaže Milić.

Mnogima ne odgovara približavanje Srbije EU

- Ni SNS ni SPS nisu čiste EU stranke, o drugima da i ne govorimo. IPAP s NATO-om je usaglašen, ali se ništa još ne radi. Umjesto toga se povećava broj vojnih vježbi s Rusijom. U svim ovim strukturama ima mnogo onih kojima ne odgovara približavanje Srbije Evropskoj uniji, jer će to ugroziti njihove monopolske položaje u poslovima s javnim preduzećima i slično, korupcionaški način bavljenja biznisom generalno. Oni to neće javno da kažu, već usporavanje EU integracija pravdaju odbijanjem ucjena, podrškom Rusiji i sličnim zamjenama teza - ističe naša sagovornica.

Od prijetnji me više plaše ksenofobija, neznanje, izvrtanje činjenica i odsustvo ljudskosti

Kako se nosite s uvredama koje stižu na Vaš račun? Jesu li te uvrede, zapravo, plasirane iz suprotnih političkih tabora, ma ko te tabore predstavljao?

- Ima ih raznih, sve do vrlo neprijatnih prijetnji meni i mojoj djeci. Više me plaše ksenofobija, neznanje ili namjerno izvrtanje činjenica i elementarno odsustvo ljudskosti koje s njima dolaze. Ponavljam, najveće dezinformacije o tome šta radim ovih dana dolaze od proruskih organizacija i političkih struktura.

Guranje Vučića u Srebrenicu trpa pod tepih mnoge stvari koje će lako eksplodirati

- Osim što je nemoralno, guranje Vučića u Srebrenicu je bilo i opasno, jer trpa pod tepih mnoge stvari koje će lako eksplodirati za nekoliko godina. I tu zamjeram zapadnoj međunarodnoj zajednici, jer ona stoji iza te šarade i potpune uvrede svima koji su konačno ukopavani toga dana, jer su i oni i njihove porodice bili ugroženi, kao i njihova privatnost.

Poslije toliko truda i sredstava uloženih u tranzicionu pravdu, koja je spora i teška, ali jedina koja daje sistemski pristup, međunarodna zajednica je odjednom odlučila da sve smandrlja i na sve stavi tačku prije vremena. Nevjerovatno je uraditi takvu stvar i tako diskreditovati ICTY dok još traju suđenja Mladiću i Karadžiću, ali i obeshrabriti suđenja pred lokalnim sudovima. Bez obzira što Zapad priča da to ne radi - to je postigao. Bojim se da je šteta nepopravljiva – smatra Milić.