Rusi, NATO i BiH

Dodikova rezolucija o vojnoj neutralnosti je nesumnjivo integralni dio naglašenog jačanja ruskih aktivnosti i prisustva na teritoriji bivše Jugoslavije

 Politika je, između ostalog, posao proizvođenja novih stvarnosti. Proizvođenja novih činjenica. Sposobnost proizvođenja novih stvarnosti omogućava preuzimanje ili zadržavanje inicijative na svim poljima, od strategije do komuniciranja. Reakcija Sarajeva na rezoluciju koju je entitetski parlament u Banjoj Luci usvojio prošle sedmice očekivana je u istoj mjeri u kojoj je i blijeda, spora i neuvjerljiva. Zaboravimo na trenutak činjenicu da je rezolucija donesena na sjednici koja je bila nelegalna; zaboravimo i to da je donesena protivno volji, odnosno bez predstavnika građana nesrpske nacionalnosti koji žive u tom entitetu. Ona će nakon objave u Službenom glasniku biti nova političko-pravna činjenica i još jedan mali korak u pravcu ostvarenja vizije Bosne i Hercegovine koju zagovara Milorad Dodik. Ovaj dokument – iako u formalnom smislu manjkav – važan je kako zbog namjere, sadržaja, ali i konteksta u kojem je usvojen.

Kratkoročni cilj usvajanja rezolucije je da spriječi, odnosno zaustavi knjiženje bilo koje od lokacija perspektivne vojne imovine na teritoriji entiteta RS. I do sada je u praksi Geodetska uprava RS-a odbijala da uknjiži imovinu na državu, odnosno Oružane snage BiH. To je otvoreno podrivanje dogovorene i usvojene vanjskopolitičke strategije, ali i zakona BiH koji regulišu pristupanje države NATO-paktu. Rezolucija o neutralnosti je deklarisanje političke volje koja stoji iza takvog ponašanja entitetskih organa: “Teritorija Republike Srpske ne može biti otuđena na bilo koji način mimo Ustava i zakona, niti joj se može utvrditi i upisati drugo svojstvo. Svaki pokušaj (...) smatraće se kršenjem ustavnog poretka i međunarodnog prava i neće proizvoditi pravno dejstvo”.

Deklaracija je na planu javne percepcije i izraz javnog i medijskog narativa koji mediji u službi režima Milorada Dodika grade mjesecima: da je knjiženje lokacija perspektivne vojne imovine smanjivanje teritorije entiteta protivno sporazumu iz Daytona. Podjednako je važno, međutim, to što Dodikov režim usvajanjem ovog dokumenta pitanja iz isključive nadležnosti države, ne samo otima, nego ih proglašava predmetom usaglašavanja sa drugom suverenom državom. Tačnije, Srbijom. Naime: “Republika Srpska je opredijeljena da svaki budući status koordiniše sa Republikom Srbijom kao potpisnicom Dejtonskog sporazuma. U skladu s tim, Narodna skupština Republike Srpske donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti (...)”. Na stranu to što su Srbija i Hrvatska potpisnice mirovnog sporazuma kao učesnice rata, odnosno agresori na teritoriji Bosne i Hercegovine, nema nikakve sumnje da je ovo daleko izvan bilo čega propisanog Daytonom. Uključujući i takozvane paralelne i specijalne odnose.

Usvajanje rezolucije o vojnoj neutralnosti ne predstavlja samo čin podrivanja naših atlantskih integracija, nego je i napad na instituciju koja u tom poslu ima najdominantniji dio posla: Ministarstvo odbrane, odnosno Oružane snage. Ministarstvo odbrane je, kao i cijeli niz drugih državnih institucija, disfunkcionalno i u onoj mjeri u kojoj uopšte funkcioniše izgleda kao millet-sistem. Marina Pendeš je prije svega ministrica Hrvata u Ministarstvu odbrane, njeni zamjenici zaduženi za Srbe i Bošnjake. Nakon početnog zamaha, kada su u 2015. registrovane 24 od 63 lokacije, od decembra 2015. do danas uknjižene su svega dvije, a navodno je treća na putu. To je danas ministarstvo Dragana Čovića: integracije u NATO onako i onoliko koliko ne narušava planove Milorada Dodika i njihovih zajedničkih ruskih pokrovitelja. Najviši oficiri i zamjenici ministra iz reda srpskog naroda se oduvijek ponašaju tako.

Ali, vratimo se rezoluciji. Njeno usvajanje može proizvesti ozbiljne probleme u regionalnoj dinamici: nesumnjivo je da u strateškom smislu inicijativu u srpskoj politici drži Dodik, a ne Aleksandar Vučić. Nije moguće graditi autoput Beograd - Sarajevo i podrivati ustavni poredak BiH i sačuvati vjerodostojnost. Ali, Vučić je stiješnjen kako Dodikovom inicijativom, tako i vlastitom retorikom, odnosno odsustvom vizije Srbije i njenih odnosa sa komšijama koja izlazi izvan idućeg mandata. Doda li se na ovo i najava nekakve deklaracije o položaju srpskog naroda, nema nikakve sumnje da je jedini razlog iz kojeg Srbija ne može otvoreno da izgovori da želi komad Bosne i Hercegovine za sebe taj što ne može da izgovori da je Kosovo zauvijek izgubljeno.

U smislu konteksta, Dodikova rezolucija o vojnoj neutralnosti je nesumnjivo integralni dio naglašenog jačanja ruskih aktivnosti i prisustva na teritoriji bivše Jugoslavije. Naime, ruski ambasador Petar Ivancov je manje-više otvoreno i ne baš diplomatski rekao na sastanku sa rukovodstvom Ministarstva odbrane još u ljeto 2015.: Rusija ne vidi nikakvu perspektivu za članstvo BiH u NATO-u. Ivancov je dodatno elaborirao, ali suština njegove argumentacije je da Rusija smatra da je protivno njenom nacionalnom interesu da naša zemlja postane punopravna članica NATO-a. I očito poduzima konkretne korake u tom smislu. Jer, rezolucija o vojnoj neutralnosti je direktno iz udžbenika koji Rusija primjenjuje u Ukrajini i ostatku centralne i istočne Evrope. To što smo mi zbog kriminalne aljkavosti SDA najprije postali ruski near abroad u roku od samo nekoliko godina je drugi par rukava.

Na koncu, nastojanja rukovodstva Hrvatske da Rusiju još više uvuku u region – ne samo u cilju sprečavanja naizgled neumitne havarije u Agrokoru nego dodatnog podjarmljivanja građanske većine u BiH – govore da plan može biti samo jedan: novi Berlinski kongres, odnosno nova međunarodna konferencija. Na kojoj jedino BiH može da izgubi. U politici, kao i u životu, ljudi rade ono što rade zato što misle da mogu i rade to sve dotle dok misle da mogu. Jedini razlog iz kojeg Dodik i Čović rade – i rade uspješno – je što s druge strane imaju temeljno neuke ljude nespremne da im se suprotstave. Nikad nisu ni umjeli ni htjeli.