Regionalna saradnja zamire, odnos prema Hagu selektivan

Procesuiranje ratnih zločina u regionu zamire, sa izuzetkom BiH, regionalna saradnja se usporava, a ratni zločinci proglašavaju herojima.

Odnos država bivše Jugoslavije prema Haškom tribunalu je selektivan, nedostaje pritisak međunarodne zajednice na političke elite kako bi se situacija u regionu promenila. Ovo su samo neki od zaključaka međunarodne konferencije „Pravda nakon Haga“, koja je održana u utorak i sredu, 9. i 10. oktobra, u Novinarskom domu u Zagrebu.

Cilj konferencije, koju su organizovali Srpsko narodno vijeće – Vijeće srpske nacionalne manjine, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, bio je sagledavanje postignuća i poteškoća suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji nakon okončanja rada Haškog tribunala, kao i analiza sadašnje prakse korišćenja sudski utvrđenih činjenica u medijima, pravosuđu i obrazovanju.

Na sesiji „Približavanje pravdi iz perspektive organizacija za ljudska prava“, Marina Kljaić iz Fonda za humanitarno pravo, istakla je da je u Srbiji situacija obeshrabrujuća, ukazujući da suđenja za ratne zločine zamiru, da se sve manje i manje podiže optužnica, da se rehabilituju ratni zločinci… Kako je naglasila, ukoliko ne dođe do pritiska međunarodne zajednice na vlasti u Srbiji, neće biti napretka u procesuiranju ratnih zločina.

Sandra Orlović, aktivistkinja za ljudska prava i nekadašnja izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo, potvrdila je da je u regionu došlo do usporavanja procesuiranja ratnih zločina, sa izuzetkom BiH, te predložila nekoliko rešenja – uvećati kapacitet i nezavisnost tužilaca, unaprediti kredibilitet institucija, poput jedinica policije za zaštitu svedoka, zatim obezbediti pristup policijskim i vojnih arhivima, kao i unaprediti regionalnu saradnju preko međudržavnih sporazuma. „Bez strateškog učešća međunarodne zajednice, za pet godina imaćemo iste probleme“, naglasila je Orlović.

Refik Hodžić, stručnjak za tranzicijsku pravdu iz Prijedora, naglasio je da se svih ovih godina još uvek niko nije bavio dehumanizacijom, koja je u stvari bila platforma za zločine, i koja je „omogućila da obični ljudi 102 dece u Prijedoru“. Prema njegovim rečima, sada je ključno napraviti presek svega što je do sada urađeno i videti kako dalje.

Milorad Pupovac iz Srpskog narodnog vijeća i zastupnik u Hrvatskom saboru, podsetio je da je do sada osuđena samo jedna osoba za zločine počinjene nad Srbima tokom hrvatskih akcija „Bljesak“ i „Oluja“, dodajući da je najveće dostignuće Haškog tribunala to što iza sebe ostavlja ogromnu arhivu. Bilo je reči i o izazovima regionalne saradnje u procesuiranju ratnih zločina, pa je Dejan Jović sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, rekao da je nužno da se odmaknemo od ratova u regionu, postavljajući pitanje da li to možemo da učinimo ako nije postignuta pravda. Prema njegovom mišljenju, opasno je govoriti o prošlim ratovima, jer to može da bude uvod u nove ratove.

Tokom debate „Haški tribunal i suđenja za ratne zločine u javnosti“, novinar iz Srbije Nemanja Stjepanović, rekao je da je najveći broj ljudi koji su učestvovali u ratnim zločinima ostao u državnom aparatu, ukazujući da je ta druga strana sve ono pozitivno što je radio Haški tribunal, organizovano urušavala. „I dalje se sanja Velika Srbija… Mi moramo da rušimo te koncepte i ukazujemo zbog čega su ratovi zapravo vođeni“, naveo je Stjepanović.

Novinarka lista Danas, Jelena Diković, naglasila je da je Haški tribunal najomraženiji među Srbima. „Ubeđena sam da će u Beogradu kad tad biti podignut spomenik Slobodanu Miloševiću, da će Haški tribunal i sva njegova građa u Srbiji biti zaboravljeni, a da tako bude pobrinuće se nadležne institucije, a tu pre svega mislim na Tužilaštvo za ratne zločine, koje pokušava na sve načine da zatvori vrata procesuiranju ratnih zločina“, naglasila je Diković.

Ivica Đikić iz zagrebačkih Novosti, naveo je da je Haški tribunal ostavio ogroman broj nepobitnih podataka koji se u budućnosti mogu koristiti na razne načine. On je naveo da je hrvatska javnost do 1998. blagonaklono gledala na Tribunal, jer je mislila da će se baviti samo srpskim zločinima, da bi se od te godine neprijateljski odnosila prema sudu u Hagu kada je shvatila da će se baviti i hrvatskim zločinima.

 Srpski studenti negativno o Tribunalu

Na sesiji o korišćenju sudski utvrđenih činjenica u obrazovnom radu, Marko Šuica, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, sproveo je ove godine istraživanje o ratovima iz devedesetih među 25 studenata master studija. Kako je istakao, na pitanje da li Haški tribunal može da pruži kvalitetne informacije za istoričare, čak 16 studenata je odgovorilo NE, a na pitanje da li je moguće pomirenje među narodima bivše Jugoslavije, njih 20 je reklo da je moguće. Šuica je ukazao i na podatke jednog istraživanja koje su uradili njegovi studenti, a koje pokazuje da su studenti o ratovima iz devedesetih najviše saznali prvo od porodice, zatim sa televizije, potom interneta i tek na kraju iz škole.

 Klasić: Selektivnost i tendencioznost

Hrvoje Klasić, hrvatski istoričar, rekao je da se odnos Hrvatske prema Haškom tribunalu može opisati kao selektivnost i tendencioznost. „Od Haškog tribunala mi uzimamo samo ono što je nama korisno kada je reč o Domovinskom ratu“, kazao je Klasić i naglasio da se situacija u Hrvatskoj može promeniti samo kada na vlast dođu oni koji ne misle kao sadašnja vlast.